Biram Zdravlje logo

Reč psihoterapeuta – kućna izolacija i roditeljstvo u doba koronavirusa (1.deo)

shadow illustration

Valentina Relković Radonjić, psihoterapeut

Kućna izolacija i roditeljstvo

Dragi roditelji,

U ovim danima globalne uznemirenosti, briga, strahova, važno je znati da je svima nama potrebna podrška za stanja i moguće procese, koji mogu biti uznemiravajući i preplavljujući.

Emocionalni um je mnogo brži od racionalnog, a rezultat toga, jeste, da je za nas važnije kako mi doživljavamo situacije, nego kakve one u stvari jesu i to na određen način pokazuje našu različitost.

Sada je vreme kada je važno da budemo svesni svojih misli i doživljaja, jer od nas samih će zavisiti ko ćemo postati u ovom vremenu i kako cemo se odrediti prema životu, sada kao i u danima nakon pandemije koja nas je pogodila.

Svaki društveni proces koji je restriktivan na bilo koji način, dovodi nas u stanje retraumatizacije. Možemo očekivati reakcije poput: pada raspoloženja, gubitka interesovanja, povremenih negativnih misli, negativne stavove prema društvu i situaciji, briga, strahova, anksioznosti, panike.

Naš je život veoma ubrzan, svi imamo mnogo obaveza, mnogo akcije, socijalnih kontakata i ova vrata povlačenja je frustrirajuće i nagli je prekid uobičajenih navika u životu, što iziskuje odgovor naših bića, koji je kod svakog od nas različit.

Iskustvo povlačenja iz sredine su nam važna i kada su svojom voljom izabrana su lekovita, a kada su uzrokovana nekom vrstom zabrane, mogu da pokrenu nama nepoznata stanja našeg bića.

Kućna izolacija i emocije

Prvi i najčešći odgovor je neverica. Odatle se teško menja ponašanje i negira se realnost.

Mislim da smo svi ovu fazu prošli i da je neki još uvek prolaze.

Kako će stanje izolacije traje, može se pojaviti osjećaj straha i neizvesnosti zbog stanja u kome se nalazimo i same nepoznanice oko virusa kojem smo izloženi.

Strah se kreće od realne brige, koja je motivišuća, do parališućeg straha, koji nam ne dozvoljava da mislimo.

Ako ostanemo na mestu u sebi da realno sagledavamo situaciju, da smo svesni našeg doživljaja situacije i možemo da razdvojimo realnost od našeg doživljaja, možemo ostati motivisani da sagledamo dobit iz trenutnog stanja, da osmislimo novu dinamiku dana za sebe i decu, čime dobijamo mogućnost da se bavimo sobom, da ugledamo šta sve možemo da uradimo za sebe (od zdravije prehrane, kuvanja i kreativnosti koja se sada može pojaviti, jer smo oslobođeni iste rutine, vežbanja, bavljenja novim veštinama: računar, učenje jezika, do pospremanja kutija, kuće i ormara zajedno sa našom decom).

Jako je važno da znamo da nas deca gledaju i uče ko smo. Sada smo izloženi njima, kao nikada do sada, sa svim procesima koji su u nama.

Deca uče gledajući roditelje

Na nama je sada da razumemo VAŽNU INFORMACIJU, a to je da deca najviše uče po modelu, znači gledajući u nas i interpretirajući naša ponašanja i stanja.

Stanimo. Sve što se dešava u ovoj realnosti će jednom biti prošlost, ali iskustvo koje deca iz ovog stanja usvajaju je deo naše odgovornosti.


Svesnost o nama samima je preduslov za kontakt sa decom:

  • Kako smo (pitanje koje je važno da više puta sebi, u toku dana, postavimo)?
  • Imamo li kapacitet da se bavimo decom u ovom danu, satu?
  • Kako se zbog toga osećamo?
  • Kako za sebe tražimo podršku?
  • Kako osmišljavamo poruke koje dajemo deci?
  • Šta u stvari želimo da oni dobiju od nas danas, sutra?
  • Šta želimo da oni vide?
  • Ko želimo da budemo u ovom iskustvu kome smo izloženi?
  • Ko želimo da postanemo nakon ovog iskustva?
  • Kako ćemo se promeniti?
  • Šta je to od naših osobina ili ponašanja koje želimo da promenimo?
  • Šta želimo da naučimo od nekih novih veština, nekog novog znanja, nekih saznanja sebe?
  • Šta želimo da decu naučimo?
  • Na koji način?
  • Kako želimo da ih naučimo da veruju u nas i život?

Zajedništvo u aktivnostima sa decom je sada važno. Naravno da to ne možemo raditi po ceo dan, jer deci ne trebamo umorni ili uznemireni.

Aktivnosti sa decom predškolskog uzrasta, kao i mlađe školskog uzrasta, moraju da traju kratko i da budu različite, da se smenjuju fizičke aktivnosti, intelektualne, fine motorike, likovne, filmovi, pokretne igre, matematičko - logičke aktivnosti.

Budite svesni da je deci VAŽNIJE KAKO STE SA NJIMA, KOLIKO IH VIDITE I OSEĆATE, nego šta radite sa njima.